Ne sanjaj svoj život, već živi svoje snove.
Svjedoci smo razornog potresa u Turskoj i ogromnog gubitka života koji se dogodio.
Možemo li mi kao pojedinci spriječiti ili ublažiti ovaj strašni ishod objašnjava nam profesor na Građevinskom fakultetu Mario Uroš koji je ujedno i član Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo.
Rođeni ste u Dubrovniku koji je i sam stradao od razornih potresa, je li to utjecalo na Vašu odluku da provedete stručna istraživanja otpornosti na potres?
Pa iskreno i nije. Uvijek me zanimala fizika i mehanika što je i bio početni impuls da završim Građevinski fakultet i radim na Zavodu za tehničku mehaniku.
Budući da se znanstveno i stručno bavim te učim studente o statici i dinamici logičan nastavak je da se bavim utjecajem potresa na građevine što spada možda u najsloženije probleme u građevinarstvu.
Vidjeli smo primjere u Turskoj gdje su se neke zgrade urušile, a druge nisu. Što je po vama bilo presudno i što je dovelo do ovakvog rezultata?
Kao i svaka katastrofa i ovdje se radi o nesretnoj kombinaciji više faktora.
Na temelju brojnih izvještaja iz prethodnih potresa u Turskoj može se zaključiti da su srušene zgrade uglavnom bile nezadovoljavajuće kvalitete gradnje.
Radi se lošoj kvaliteti ugrađivanog materijala i detaljima izvedbe tj. armiranja konstrukcije.
U Turskoj je poznat i raširen problem nekontrolirane gradnje bez stručnog nadzora.
Iako su poduzete konkretne mjere da se to spriječi, jako teško je to provesti.
Veliki broj zgrada je sagrađen ispod nivo standarda koji je zadovoljavajući.
Turska ima dobre propise za gradnju u seizmički aktivnim područjima, ali provedba tih propisa je često upitna.
To je prvi od faktora koji su prethodili katastrofi. Drugi faktor je tipologija zgrada i samih konstrukcija koje su izuzetno popularne u Turskoj.
Radi se o okvirnim armiranobetonskim konstrukcijama koje nemaju puno zidova u prizemlju.
Na katovima su fasadni zidovi od opeke što je još pogoršalo stvar jer se cijela zgrada ponaša kao da se radi o jednoj krutoj kutiji koja se nalazi na slabašnim nogama, tj. stupovima prizemlja.
Ako se uz to poklopi da su spojevi stupova i greda u prizemlju nepravilno armirani, onda dolazi do nenadanog i brzog rušenja tih stupova.
Time se aktivira ogromna energija zgrade koja se dalje urušava samo svojom težinom.
Rezultat je da stropne ploče padnu jedna na drugu što ne ostavlja puno prostora ljudima da se spase i da prežive takvo razaranje.
Treći faktor je sam potres koji je bio izuzetno snažan i ogolio je sve manjkavosti koje su napravljene u fazi gradnje.
Sudjelovali ste u procjeni stanja zgrada nakon razornog potresa u Albaniji, možete li usporediti kako su građene zgrade u Hrvatskoj i Albaniji?
Fond zgrada i kultura gradnje u Albaniji su bliže Turskoj nego Hrvatskoj.
I u Albaniji imate dosta slične armiranobetonske okvire i problem slabe primjene propisa.
Hrvatska je dosta rano uvela propise za projektiranje u seizmički aktivnim područjima i ljudi se uglavnom toga pridržavaju.
Kod nas se uglavnom grade zgrade sa zidovima kao osnovnim elementima za preuzimanje sila potresa.
Ti zidovi su prije bili od kamena ili opeke, kasnije je to bilo omeđeno ziđe, a danas se rade i armiranobetonski zidovi.
Takav način gradnje je puno robusniji i „oprašta“ manje greške za razliku od okvirnog sustava.
Može se reći da sve zgrade koje su građene prema propisu nakon 1965 godine imaju solidnu otpornost na potres.
To se pokazalo i ovim potresima u Zagrebu u Petrinji. Tek 2000-tih prelazimo polako na Europske propise koji vrijede i danas što bi značilo da možemo smatrati da su one sigurne u slučaju potresa.
To ne znači da se one neće oštetiti pri jačem potresu, ali ne bi trebalo doći do rušenja bilo kojeg dijela i ugrožavanja ljudskih života.
Ono na čemu se treba poraditi kod nas je podizanje razine svijesti o potresu i njegovim posljedicama.
S tim rizikom moramo živjeti, ali kao pojedinci možemo napraviti puno da taj rizik smanjimo.
Ponajprije mislim na nestručne intervencije i rekonstrukcije koje se često rade u zgradama i kućama.
Sve takve intervencije trebaju biti provjerene i odobrene od stručne osobe jer mogu značajno smanjiti otpornost konstrukcije na potres.
Ljudi često nisu svjesni da čak i manjom intervencijom u nosivu strukturu mogu inicirati nepovoljni mehanizam sloma u nekom budućem potresu.
Često se i u starim zgradama narušava izvorna struktura kako bi se provukle instalacije koje su ponekad i znatnih dimenzija.
To svakako treba kontrolirati i spriječiti, ali najefikasniji način je da je sam vlasnik svjestan posljedica i da to ne dozvoli.
Koji je Vaš najvažniji znanstveni ili stručni rad?
Bilo je tu puno studija i projekata i teško je izdvojiti jednu.
Sve je to rezultat timskog rada na Građevinskom fakultetu i Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo. Možda naši najviše zapaženi radovi su „Procjene rizika od katastrofa za Republiku Hrvatsku“ u dijelu potresa te „Brza procjena oštećenja građevina na području Zagreba i Petrinje“ od strane Svjetske banke na temelju kojih je RH povukla znatne količine novca za obnovu.
Postigli ste puno, kakvi su vam planovi za budućnost?
Teško je pričati o budućim planovima jer se stalno nešto novoga događa.
Kod nas se osnivanjem Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo pokrenulo puno stvari vezanih za djelovanje prije i nakon potresa.
Taj sustav treba razvijati i napraviti temelje da u slučaju nekog budućeg potresa možemo spremno i brzo reagirati.
Svakako velik dio posla je u prevenciji i izradi baza podataka i procjena rizika ne temelju kojih se mogu donositi strateške odluke.
Za kraj : Imate li neki događaj koji vas je najviše potresao u Albaniji obzirom da ste bili pomoć kao inženjering u spasilačkom timu što je vrlo kompliciran i riskantan zadatak?
U takvim situacijama uvijek nastojiš biti što više fokusiran na posao da se ne dogodi neka greška. Međutim, česta je interakcija s lokalnim stanovništvom i to je neizbježno.
U takvim situacijama treba pružiti podršku i pokazati razumijevanje.
Ono što me jako dojmilo je jako srdačna i iskrena dobrodošlica od strane građana.
Pogotovo u ruralnim mjestima gdje nema ni struje ni vode, mještani su uvijek bili jako dobro raspoloženi i nisu tražili nikakve povlastice niti privilegije.
Kako su kućice po selima u blizini epicentra uglavnom nisu bile useljive, često smo vidjeli cijele obitelji s puno djece kako borave u šatorima koji nisu primjerni za takve temperature, a od kiša se cijeli teren pretvorio u blato.
Djeca su bila vesela jer smo ima davali čokoladice te nisu niti bila svjesna situacije.
Mogu reći kako me stanovništvo Albanije dirnulo svojom srdačnošću u vrijeme teških posljedica potresa.
