Ono što radiš danas, može poboljšati sve tvoje sutra.
Hrvatsko kazalište s dječjom predstavom “Bibi i Bubi” gostovalo je diljem Švicarske proteklog
vikenda u sklopu obilježavanja Svjetskog dana kazališta.
Pod vodstvom voditeljice projekta Andree Tomašević, ovaj uspješan projekt iziskivao je puno truda, vremena i promišljanja.
Zahvaljujući njezinoj predanosti i potpori Ministarstva, Upravnog odbora Hrvatske dopunske
škole u Švicarskoj, koordinatorice HDS, katoličkih misija te financijskoj potpori Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i partnerstvu s Kerekesh Teatrom, projekt je uspješno realiziran.
Predstava je poslala važnu poruku o važnosti očuvanja okoliša te nasmijala nekoliko stotina gledatelja diljem Švicarske.
Projekti poput ovog pokazuju koliko je važno ulagati napore u unapređenje nastave za učenike te očuvanje hrvatskog jezika i kulture.
Voditeljica projekta Andrea Tomašević zaslužuje posebno priznanje za svoj trud i predanost u realizaciji ovog uspješnog projekta.
U nastavku pročitajte razgovor s Andreom.
Kako ste se nosili s izazovima organiziranja gostovanja hrvatskog kazališta s dječjom
predstavom diljem Švicarske?
Kad sam se upustila u planiranje i organiziranje gostovanja Teatra Kerekesh, zapravo nisam bila
ni svjesna koliko me posla očekuje.
Osim pisanja projekta i prikupljanja projektne dokumentacije što je trajalo sigurno mjesec dana, trebalo je osigurati da nam dodijeljena sredstva Središnjeg državnog ureda budu dostatna za trošak predstava, noćenja glumaca i tehničara kazališta, cijene kazališta i dvorana i još mnogo stvari.
Kad sam na sastanku Hrvatske dopunske škole predložila ovaj projekt, svi su ga rado prihvatili, ali su mi i ponudili pomoć jer sama sigurno ne bih mogla sve isplanirati obzirom da u Švicarskoj živim tek godinu dana.
Jan Kerekeš, voditelj kazališta je također bio izuzetno susretljiv i stalno dostupan te smo se zapravo
sve dogovarali bez problema.
Zbog toga mi je izuzetno drago da je projekt realiziran na obostrano zadovoljstvo.
Kakve su bile reakcije publike na predstavu “Bibi i Bubi” diljem Švicarske i što mislite koliko je
ovakav kulturni projekt važan za promociju hrvatske kulture u inozemstvu?
Reakcije su bile fantastične. Svi koji su na bilo koji način sudjelovali u ovom projektu još uvijek
primaju čestitke.
Hrvatska dopunska škola osnovna je 1992. godine, a ovo je 1. put da smo uspjeli organizirati gostovanje hrvatske dječje predstave u tri švicarska kantona.
Velika je to stvar. Sve su nam dvorane bile pune i to ne samo našim učenicima i njihovim obiteljima, već i
mnogim drugima koji su prepoznali važnost odlaska na predstavu na hrvatskome jeziku usred
Švicarske.
Projekt svakako mislimo ponoviti, pogotovo nakon izvrsne suradnje s Kerekesh Teatrom.
Moram napomenuti da smo sredinom ožujka imali još jedan manji, ali jednako lijepi projekt.
Ugostili smo dubrovačku učiteljicu Anu Čerjan koja je našim učenicima pokazala kako se pengaju jaja, tehniku koju nitko od sudionika nije poznavao.
Skupa smo održale dvije radionice u Ticinu i Zürichu za djecu i odrasle, a reakcije su također bile jako pozitivne.
Ovakvim projektima nastojimo naše učenike približiti i hrvatskoj kulturi, ne samo učenju hrvatskog jezika.
Kako ste se prilagodili radu u inozemstvu i radu s djecom iseljenicima te koje su bile najveće
prepreke u radu s učenicima?
Čim sam se prijavila na natječaj Ministarstva znanosti i obrazovanja na četverogodišnji mandat
za rad u Hrvatskoj dopunskoj školi u Švicarskoj (kanton Ticino), znala sam da će biti jako izazovno.
Kad sam krenula raditi, vidjela sam da sam bila u pravu.
Iako imam završen Učiteljski fakultet i četverogodišnje iskustvo rada u razrednoj nastavi, ništa me nije moglo pripremiti na ovaj oblik rada.
Naime, obzirom da se hrvatska škola u inozemstvu uvijek održava u popodnevnim satima nakon redovne nastave, učenici često dolaze umorni i iscrpljeni.
Ovdje je bitno napomenuti da u Švicarskoj postoji cjelodnevna nastava te da su učenici u školi od 8 do
16, odnosno 17 sati skoro svaki dan uz jednosatnu pauzu za ručak.
Hrvatsku dopunsku školu imaju jednom tjedno u obliku blok-sata, najčešće od 17.30 do 19 sati.
Također, učionice su heterogene, što znači da u razredu mogu imati učenike od 6 do 18 godina
starosti.
Svako dijete ima različito predznanje jezika, ovisno koliko se hrvatski priča u obitelji.
Što se tiče pripreme za nastavu, ona je izrazito složena jer nastavni materijali moraju biti
prilagođeni svakom djetetu posebno.
Iako imamo službene udžbenike odobrene od Ministarstva, oni često nisu dostatni, odnosno postaju preteški za učenike koji imaju slabije znanje jezika pa zbog toga učiteljice često pripremaju vlastite materijale za nastavu.
Iako sam se za sve ovo pripremila prije početka rada, najveći šok mi je bio kad sam vidjela da hrvatski i
švicarski kurikulumi nisu ni približno jednaki – čitanje i pisanje ne kreće odmah u prvome polugodištu prvoga razreda, a gramatički pojmovi uče se dosta kasnije.
Veći naglasak stavljaju na inkluziju, zajedništvo razreda kao takvog, a onda se kreće u savladavanje nastavnih sadržaja.
Unatoč svim navedenim izazovima, uvijek nastojim početak i kraj nastave obilježiti nekom
aktivnošću ili igrom u kojoj sve mogu sudjelovati – to je i njima najdraže te mi je drago vidjeti da
se druže i van učionice.
Kako usklađujete vaše nastavne metode s kurikulumom u Hrvatskoj, a istovremeno se
prilagođavate specifičnostima učenika u Švicarskoj?
Na početku je bilo jako teško, a sada je lakše kad sam upoznala učenike i znam na kojoj su razini
znanja.
Nastojim ih ne „zatrpavati“ gradivom, a zadatke učiniti zanimljivima.
Ne inzistiram na gramatičkim pojmovima i teoriji jer mi je važnije da se točno i pravilno služe hrvatskim jezikom u govoru.
Često koristim rad u paru ili grupni rad kao poticajnu metodu rada i osluškujem njihove želje i prijedloge aktivnosti.
Jedan od zadataka učitelja je i učiniti nastavu zanimljivom, a ne, na primjer, inzistirati na znaju svih padeža.
Koja je najveća razlika između rada u školi u Hrvatskoj i Hrvatskoj nastavi u Švicarskoj?
Rad u Hrvatskoj nastavi u Švicarskoj je potpuno drugačiji.
Predmet se zove Hrvatski jezik i kultura, a na nastavi učenici uče o hrvatskoj povijesti, geografiji i – kulturi. Ove školske godine smo, na primjer, napravili dvije učeničke izložbe u Veleposlanstvu i Konzulatu RH u Zürichu i Bernu s temom „Ispraćamo hrvatsku kunu“.
Tijekom priprema za izložbe i slikanja radova,učenici su proučavanjem kuna naučili puno o hrvatskim velikanima, gradovima i njihovim znamenitostima, ali i biljkama.
Sviđa mi se što imamo slobodu u radu i što interdiscipliniranim radom povezujemo znanje o domovini. Osim toga, izvrsno surađujemo kao kolektiv.
U Hrvatskoj se još uvijek moramo strogo držati nastavnog plana i programa i svaki predmet ima svoje ishode i ciljeve.
Često se provode ispitivanja i testovi što je učenicima jako stresno.
Ovdje to nije slučaj i uvijek mi je drago kad učenici dolaze sa smiješkom na nastavu.
Rođeni ste i odrasli u Dubrovniku. Nedostaje li Vam Grad?
Grad mi jako nedostaje. Najviše mi fale obitelj i prijatelji.
Obzirom na posao koji radim, mogu doći samo nekoliko puta godišnje, i to za vrijeme školskih praznika. Ljeta su uvijek rezervirana za Dubrovnik – nema alternative.
