Ono što radiš danas, može poboljšati sve tvoje sutra.
Đuro Curić iz Gruža vitalni je umirovljenik i čovjek legenda. Pričati s njim pravi je užitak jer je doslovno najbolji primjer onoga kad se kaže da je netko ‘ljudina’ ili pak ‘gromada od čovjeka’.
Đuro je i stasom doslovno čovjek i pol – visok dva metra, težak 150 kilograma. Reklo bi se kako je fizički pogodio radno mjesto. Ovaj bivši zatvorski čuvar umirovio se prije 18 godina nakon 17 godina rada u dubrovačkom zatvoru. Priča nam kako je tamo došao sasvim slučajno, prijavivši se na objavljeni natječaj koji je bio jednak za sve tako da nije imao prednost zbog svoga stasa.
„U zatvoru nije bitan fizički izgled, a u Dubrovniku imamo istražni zatvor tako da je rijetka upotreba sredstava prisile jer se zatvorenici tamo ne zadržavaju dugo. Općenito se nikad nisam osjećao ugroženim jer mislim da je najvažnija osobnost, a ne fizička pojava. Nije bilo nekog velikog kontakta sa zatvorenicima, ponekad bi razmijenili nekoliko riječi. Gledao sam kako im ne otežati, jer ljudi koji su prošli kroz zatvor su u teškim životnim situacija. Uglavnom zajedničko svima je da nisu krivi“, kroz smijeh se prisjeća svojih zatvorskih dana Đuro Curić.
Budući da je bio zatvorski čuvar čovjek bi očekivao kako je mrgudan i strog, no Đuro je ‘duša od čovjeka’. Prisjetio se kako je jednom davno bio u kafiću i za stol su mu stigle četiri ture pića. Kad se okrenuo vidio je kako mu je ture poslala ekipa bivših zatvorenika koja je sjedila stol do njega.
Ovaj kršni Hercegovac rodom je iz mjesta Dobri do u Općini Neum, a u Dubrovnik je došao nakon završene srednje škole u Čapljini. Prvo se zaposlio u Vrtlaru, a mirovinu je dočekao u zatvoru. No, on ne miruje jer i dalje radi na pola radnog vremena u građevini, s kamenom.
Curić je odrastao uz četiri brata i dvije sestre s roditeljima. Prisjeća se kako je kao mladić bio povučen jer je uvijek zbog svoje visine odskakao od većine.
„Kao mladić sam bio mršav pa mi je bilo draže sjediti za stolom, ali kasnije, kada sam dogurao do stotinu kilograma, osjećao sam se sigurnije. Uvijek sam bio jedan od najviših u društvu. Mi smo obiteljski svi visoki, samo je jedan brat 180 centimetara što ga čini nižim u obitelji“.
Najmrže mu je bilo, govori on, kada bi ga netko u mladosti pitao igra li košarku, a upravo bi to bilo najčešće pitanje zbog njegove visine. Nije se nikad bavio sportom iako bi s tom visinom bio prosječno visok košarkaš. Za njegov pojam, dodaje Đuro, idealna visina za muškarca je 190 centimetara.
„E to je onda prava momčina, iako ni 180 centimetara nije malo. Općenito ne treba imati komplekse od visine. Meni nikad nijesmetalo kad bi mi rekli ‘koliki si!’. Ali zanimljivo je kako uvijek niži ljudi komentiraju visokim kako su veliki, a nikad nisam čuo da je neki visoki čovjek nižem od sebe rekao ‘kako si tako nizak’. Možda su to neki kompleksi, ne znam… Uglavnom nisam sreo čovjeka koji je visok i debeo, a da je pri tome strog i zao“, govori ovaj veseli Gružanin koji se prisjetio još jedne anegdote koju je doživio na račun svoje visine.
Naime, riječ je o gospođama iz autobusa koje su ga sočno otračale.
“Ušao sam u autobus i jedna starija gospođa, kada me ugledala, rekla je drugoj ‘vidi ovog, dobar je za rasploda’. Mislile su da to nisam čuo, ali ipak jesam”, smije se Đuro dok prepričava kundurice iz javnog prijevoza.
Govori nam kako u svojih 60 godina nikad nije bio u sukobu s nekim niti se potukao.
„Nikad se nisam, pa čak ni kao dječak, ni s kim potukao niti svađao. Jednostavno to je stvar moje osobnosti i karaktera. Kao djeca svi smo se međusobno držali, išli skupa iz sela u školu, a u srednjoj školi nisam bio konfliktan. Bez sukoba mi je prošao vojni rok, ratni front, tečaj za policajca, radno mjesto u zatvoru i evo do danas je tako ostalo. Jednostavno se nisam svađao, uvijek sam imao neku distancu. Ne mora značiti ako je netko visok i krupan da je sklon iskoristiti tu fizičku prednost“, govori dobroćudni div Đuro.
Možda njegov karakter najbolje opisuje briga pri odlasku u kino.
„E uvijek pazim kad idem gledati film da sjedam u zadnji red tako da ne smetam ljudima. Isto je i na koncertima jer mi ljudi govore da se maknem jer ne vide“.
Đurove muke su stolice, kreveti, prijevozna sredstva i odjeća. Sjeća se kako je do sad slomio četiri do pet stolica, a jedna drvena se doslovno složila ispod njega.
„Najteže mi je s krevetima. Niti jedan mi ne odgovara tako da spavam dijagonalno, od kantuna do kantuna. Odjeću i mogu pronaći, ali ne u gradu nego u Splitu ili Metkoviću pa kad pronađem što mi odgovara onda odmah kupim više komada. Uglavnom, ne pitam za cijenu nego samo ima li veličina. Vestite sam uvijek krojio, a hlača i košulja ipak ima u većim brojevima. Nije lako pri odabiru automobila, to je posebna priča… Prodavačica iz autosalona objašnjavala pri kupnji vozila mi je govorila o snazi motora, a ja sam joj rekao da me ništa od toga ne zanima nego samo mogu li sjesti u njega. Dobro je da su sad ipak automobili nešto komforniji nego prije. Zanimljivo je da sam vozački ispit polagao u peglici. Bili je to nezaboravno iskustvo – nas četvorica, instruktor, ispitivači i ja, vozili smo se smo u tako malom automobilu“, smije se Đuro dok opisuje scenu kao iz crtića.
Ovaj vedri Gružanin uvijek je spreman za šalu, druženje, veselje zbog čega je poseban i omiljen u društvu.
Tekst je prenesen s portala JUGinfo.hr
